28.9.05

Mudrost

Poslao mi kum danas fenomenalan tekst na koji sam potpuno zaboravio (koji mi je btw. pre nekog vremena poslao Nenad na mail, kaže da me prepoznao):

Kada sam imao 14 godina nadao sam se da ću jednog dana imati devojku.

Sa 16 sam imao devojku, ali nije bilo strasti, pa sam zaključio da mi treba strastvena devojka sa životnim žarom.

Na koledžu sam se zabavljao sa strastvenom devojkom, ali je bila suviše emotivna. Sve je bilo dramatično, bila je kraljica drame, sve vreme je plakala i pretila samoubistvom. Tako da sam zaključio da mi treba stabilna ličnost.

Sa 25 sam našao stabilnu devojku, ali je bila dosadna. Bila je potpuno predvidiva i nikada se nije uzbuđivala nioko čega. Život je postao toliko dosadan, da sam zaključio da mi treba malo uzbudljivija devojka.

Sa 28 sam upoznao uzbudljivu devojku, ali nisam mogao da držim korak sa njom. Jurila je od jedne do druge stvari, nikada se nigde zadržavajući. Radila je lude i iznenadne stvari i činila me jadnim i srećnim u isto vreme. U početku je bila zabavna i vrlo energična, ali nije imala nikakav pravac, tako da sam odlučio da nađem devojku koja ima jasne ciljeve.

Kada sam napunio 31 našao sam pametnu, ambicioznu devojku koja je stajala čvrsto na zemlji i nju sam oženio. Ona je bila toliko ambiciozna da se razvela od mene i uzela mi sve što sam imao.

Sada sam stariji i mudriji i tražim devojku sa velikim sisama.

27.9.05

Sajam i oko sajma

Ovih dana pogiboh na Gitex sajmu. Sajam ko sajam, da ne trošim reči na njega. Ali evo par usputnih zapažanja.

Prvo, oduvek sam smatrao krajnje glupim da ljudi budu brendovani u kompanijske boje. Prvog dana sam otišao krajnje nevoljno na sajam u Red Hat majci. Ajd, prošao prvi dan, ja sav srećan ostavio prljavu majcu i juče otišao na sajam normalno obučen. Pošto su svi drugi imali neko obeležije firme, izmotam ja odnekud crveni šešir. Osećao sam se prilično glupavo prvih 10ak minuta. A onda sam krenuo u šetnju. Wow, oduševljen sam. Ljudi mi se smeše, dobacuju komplimente, devojčice me vuku za rukav, ma totalni haos. Kad se pojavim na štandu prijateljskih kompanija (Oracle, IBM, Bea i sl.) odmah me dočekaju kao rod rođeni. Slikao sam se nebrojeno puta, primetio sam i gomilu reportera kako me slikaju. Gomila cica me je pitala mogu li da im dam šeširić. Moj odgovor je da ne mogu, zato što je to samo za zaposlene firme, ali da mogu da se potrude i da im ga poklonim zadnjeg dana. Pola me je iskuliralo, ali bogami je druga polovina uzela broj telefona od mene. Ne očekujte pikantne detalje ovde :)

Kolegi se desila do jaja stvar na Microsoft štandu. Šeta on tako sa šeširićem, prolazi pored MS štanda i par njihovih likova se skupi i krene da dobacuje. Stane on da popriča sa njima i pita jedan:

-Kako beše vaš zaštitni znak?
-Crveni šešir
-Ma ne to nego ona ptica?
-Pingvin
-So it will never fly (i svi umiru od smeha)
-So it will never crash neither, svi zaneme i pocrvene od besa

Jagnjeće brigade su i ovde aktivne. Ovih nekoliko dana sam išao na najbolje večere u najbolje restorane okolo, o tuđem trošku, naravno. Pala i po koja ponuda za posao, mada nemam nameru da menjam šeširić zasad. A što se tiče restorana, oduševljen sam stvarno. Generalno je ovde usluga relativno loša na mnogo mesta, pošto konobarišu ljudi koji jedva da znaju engleski. E bio sam sa društvom sa francuskog govornog područija te se za večerom pričao francuski i bio sam više nego iznenađen kada me je poslužio konobar sa perfektnim francuskim akcentom. Radoznalosti radi sam ga priupitao par stvari na engleskom, ali i njega govori jako tečno. Svaka čast. Mada, kolko je koštala večera, trebao bi i esperanto da govori kao da je rođen tamo.

Ne mogu da se ne pohvalim da izgledam bolje nego ikad. Nosim farmerice broj 32, a ne pamtim da sam ikada nosio manje od 34, sa izletima do 36. To kažem zato što sam na sajmu video dosta poznanika koji me dugo nisu videli i svi su mi rekli da odlično izgledam. Kad muškarac to kaže muškarcu, onda je to stvarno kompliment (for the record, od žena sam već navikao na takve komplimente).

Štampali su mi tekst u biltenu Mense, onaj što je objavljen ovde. Hvala na ukazanom poverenju, a mailovi pljušte ceo dan.

Šetam ja tako okolo i naletim na jednog člana Mense (mnogo duga priča kako znam da je član, da ne davim sad). Uglavnom, upoznam se ja sa njim i super se ispričamo. Klasičan arapin, nosi dišdaš, ali mnogo cool matorac. Ima bar 5 banki. I tako, izdogovaram se ja sa njim da se vidimo opet na kafi ovih dana i vratim se ja nazad na svoj štand. Usput se pohvalim da sam upoznao lika iz te i te firme. Kažu kolege "Super, a koja mu je pozicija". Pa reko "CEO" i tu svi zaneme. I kaže jedan od kolega "Znaš ti da mi ko zna koliko pokušavamo da upostavimo saradnju sa njima, oni su najjača hosting kompanija u Dubaiju, hostuju pola vladinih servisa". Zgodno, dobra veza :)

26.9.05

Stigao je sajam

Počeo je Gitex. Gitex je najveći ICT sajam na srednjem istoku. Impresioniran sam izlagačima (sva bitna imena su tu), a i organizacijom. Mi smo naravni prisutni ovde, pa sam po ceo dan tu. Prvom dobrom prilikom napisaću jedan lep izveštaj odavde...

24.9.05

WiFi u Dubaiju

Jedna od zgodnih stvari je to što na sve strane ima bežičnog Interneta, tako da lepo sa laptopom pod miškom možete na kaficu i razgovor sa porodicom i prijateljima (preko Skype-a, naravno). Doduše malo će vas čudno gledati što ne razgovarate mobilnim telefonom već se dernjate u laptop, al i to prođe. Elem, problem tog WiFi-ja na sve strane je sledeći: Ovde postoji jedan Internet provajder, Etisalat, i na skoro svim mestima (Starbucks, Coffe Bean & Tea Leaf i sl.) se moraju koristiti njihovi AP. Što i nije problem, ali treba ih platiti. E pošto ovde Etisalat ima monopol, ne trudi se mnogo da bude baš uslužan kupcima, tako da su mesta gde se mogu kupiti pretplatne kartice za Internet obično daleko od samog kafea. U kafeu ih naravno nema, što je krajnje glupavo. Da bih izbegao nerviranje oko nabavke kartica uspeo sam da pronađem 3 kafea gde se u samom kafeu, uz porudžbinu dobija i trošenje neta. Pa ako neko ima slični problem to su sledeća mesta:

Kafe Lipton T-Junction u Emirates Towers
kafei French Connection, Sheikh Zayed Road i Kuwait street, Mankhool Area, Bur Dubai

Lista nije prevelika, ako budem našao još neki, dopisaću. U Internet i Media City-u free AP-a ima na sve strane, ali tamo radim, te se trudim da ne provodim i slobodno vreme tu.

19.9.05

Arapi i kako je raditi sa njima

Moj prvi ozbiljniji projekat lepo napreduje i jako sam ponosan na njega. O tehničkim detaljima ću nekom drugom prilikom, jako su zanimljivi (u pitanju je poprilično komplikovan klaster koji koristi gomilu interesantnih stvari tipa Red Hat GFS i sl.). Ali ono što je mnogo interesantnije je kako izgleda moj radni dan kod klijenta. Klijent je jedno ministarstvo vlade Dubaija i svaki dan provodim kod njih. To izgleda otprilike ovako: tamo stignem oko 8:30 ujutro. Naravno, pre toga sam doručkovao. Dođem, kažem svima "Dobro jutro", spremim sebi kafu i krenem da radim. Ne prođe ni sat vremena, tek neko zove "Dusan, come and have some snacks". IT department je jedan odeljak ministarstva gde radi nekih 15ak ljudi i to je manje više jedna velika kancelarija sa strogo kontrolisanim pristupom. Upadnem ja tu, a svi krkaju, na sve strane gomile hrane. Hrana se naravno naručuje na račun ministarstva. Obično su za doručak neka peciva, dobra, i u velikim količinama. Pošto sam već doručkovao, obično preskočim "snacks" ili uzmem malo da ih ne bih uvredio. Ne prođe ni 2 sata, a već neko pita "Dusan, did you had your lunch? Want to eat with us?". I opet odu da krkaju. Još je bolje kada radimo neradnim danima. Dođem ja ujutro i još par momaka samnom i oni odmah usput kupe gomile hrane i sokova. Ovaj put to nisu peciva već neka spremljena arapska hrana koju i za ručak teško varim koliko je masna i jaka. Nema šanse da ih odbijem, "You must eat, you cannot work hungry. You will make a mistake". Nakrkamo se za doručak, krenemo da radimo i arapi se odmah izgube. Samnom ostave nekog indijca koji svako malo dolazi i pita me kad ću da završim, ide se čoveku kući. Kad ogladnimo, on iz fijoke izvadi menije svih restorana u okolini i kaže da biram šta ću. Naravno, račun otvoren svuda. Opet se nakrkamo i ajd, teraj dalje. Ah, da, zaboravio sam da kažem da je radno vreme 6 sati, ili ga bar ja tako kapiram, jer već oko 2 nema žive duše okolo. Živela državna služba, uvek i svuda je ista. Da ne grešim dušu, za razliku od nas, svi ljudi sa kojima ja sarađujem su krajnje produktivni i stvarno rade, ne zabušavaju.

Beskrajna zabava sa računarima

Nikad dosadno sa njima. Sinoć sam proveo celo veče igrajući se sa prepoznavanjem govora na Mac OS X-u. Nažalost, ne radi kada je bučna prostorija, tako da ništa od neke svakodnevne upotrebe, pošto ne gasim muziku. Ali mi je bilo krajnje interesantno da se izigram sa tim alatom. Moram da priznam da sam oduševljen kako je sve jednostavno. Treba napraviti skript koji nešto radi, krstiti ga imenom kako komanda treba da zvuči i snimiti ga u direktorijum za izgovarane komande. To je to, plain and simple. Ima i dosta predefinisanih komandi, a jedna od interesantnijih stvari je šah koji može da se igra izgovaranjem poteza (za šta je doduše potrebno znati kako se zovu figure na engleskom). Anyway, napravio sam par novih komandi tipa "Play music", "Stop music" i slično a onda sam krenuo da lupam gluposti i da vidim kako se softver ponaša. Prevrnuo sam se kada je moje izgovoreno "Fuck you" (a šta će Srbin nego da psuje) prepoznao kao "Action".

13.9.05

Burj Al Arab




Sinoć smo najzad posetili Burj Al Arab. Sumnjam da ima nekoga ko nije čuo za njega. Burj Al Arab (ili arapski toranj) je jedan od ponosa Dubaija, definitivno njegov zaštitni znak. Svojevremeno je bio poznat kao najskuplji hotel na svetu, što više nije, ali i dalje spada u grupu najskupljih i najboljih hotela.

Ući u hotel nije nimalo jednostavno. Trebalo je rezervisati mesto u SkyView baru i biti na listi gostiju. Ne, nismo platili nikakvu ulaznicu od 50$, što mnogi spominju. Na vratima smo sačekali dobrih 10 minuta, dok nisu proverili naše rezervacije. Ne čeka se uvek toliko, ali su imali problema da se snađu sa mojim imenom i prezimenom.

Na ulazu u hotel su nas sačekali vratari koji su uredno preuzeli naš auto. Parking se ne plaća. Hol je relativno mali, očekivao sam da je veći. Na ulazu kao znak dobrodošlice hostese čekaju sa kafom i urmama u rukama (što me je odmah podsetilo na pogaču, so i ljuti rakiju). Sa leve i desne strane su pokretna stepeništa pored kojih su prelepi akvarijumi sa tropskim ribicama. Ona vode sprat gore, i voze pored fontane koja je u sredini, sprat gore gde je nivo sa prodavnicama i restoranima. Odatle dalje je pristup strogo kontrolisan. Devojka koja radi u hotelu kaže da postoje mesta u hotelu koja ona nije ni videla, jednostavno je pristup zabranjen i osoblju. Moja želja je bila da izađem na heliodrom (onaj čuveni na vrhu, gde su skor Agasi i ne znam ko još igrali promo turnir), ali mi je objasnila da je to nemoguće jer je potrebna gomila dozvola.



Tako da smo se odatle uputili u SkyView bar. Na samom vrhu hotela, to je onaj deo koji upadljivo viri sa obe strane, izgleda zaobljeno i ima kompletno stakleni zid. To je inače jedno od retkih mesta gde je turistima dozvoljen ulaz. I za divno čudo, dozvoljeno je fotografisanje.






O usluzi i takvim stvarima ne bih trošio reči, stvarno su dostojne jednog takvog hotela. Evo malo slika enterijera. Pogled je fenomenalan, Dubai se vidi kao na dlanu, a fenomenalno se vidi i jedna od palmi koje grade. Bar se nalazi formalno na 27. spratu. Ali pošto je svaki sprat u stvar 2, pošto su svi apartmani u hotelu dupleks, to je ekvivalent pedeset i nekog sprata, pretpostavljam. Prijatno smo bili iznenađeni cenama. Cena jednog pića je 40-80 AED (grubo prevedeno u "naše pare" oko 10-20 EUR) što i nije katastrofa u poređenju sa cenom prenoćišta. Stvar koja ne promiče pažnji je da u svim toaletima koriste Hermes kozmetiku i svuda stoje na raspolaganju parfemi, dezodoransi i kreme za ruke. U baru je bila fenomenalna muzika (bar za moj ukus). Bila je to uglavnom longue muzika, ali je bilo i Enigme, Mike Oldfield-a i sličnih stvari. Gosti u baru su uglavnom turisti koji se šetkaju okoli i slikaju. Ono što je zanimljivo fotografisanje je dozvoljeno, ali ne i snimanje video kamerom. Tako da smo video snimke ostavili za kasnije, kada smo se šetali jednim od apartmana.




Imali smo i priliku da se prošetamo kroz jedan apartman. Kako su nam objasnili, svi su uređivani u istom stilu, razlika je samo u veličini. Mi smo bili u najmanjem, veličine 180 kvm. Najbolje je proveriti cene na zvaničnom WWW sajtu hotela ako vas interesuju. Sobe izgledaju fenomenalno, svaka ima biznis centar, bar, kupatilo za goste i ostavu na donjem nivou, a spavaću sobu na gornjem. Zavirili smo u frižder, ništa ekstra, klasična kombinacija pića. Zavirili smo i u jelovnik za sobnu uslugu, takođe prijatno iznenađenje. Ne mogu da kažem da je jeftino, ali sam očekivao mnogo više cene.

Generalno, na slikama hotel izgleda jako šareno, čak su ga mnogi okarakterisali kao kič. Daleko je od toga. Definitivno je to pravi reprezent arapskog bogatog sveta.

Kada smo završili posetu apartmanu, vratili smo se nazad u bar na još jedno piće. Pala je noć i kao da se sve okrenulo. Maksimalno je iskorišćena razlika u svetlima, tako da sada bar ima totalno drugačiju atmosferu nego po danu. Inače smo stigli oko 18h i imali priliku da gledamo zalazak sunca iz bara, definitivno nezaboravno iskustvo.

Nazad kući. Opet u panoramski lift koji gleda ka palmi i služi samo da se dođe do bara. Nažalost, pošto je pala noć, ništa nismo videli, pa nismo ni slikali. Dok smo ispred hotela čekali da nam dovezu auto iz garaže postalo mi je jasno zašto su samo najbolji automobili parkirani na takvim mestima. Jednostavno ih samo osoblje tu parkira, valjda da bi lepo sve izgledalo. Tako da smo se nagledali Rolsova, Ferarija, Poršea i sličnih čuda.

Bottom line je da sam impresioniran i oduševljen. Mesto treba videti definitivno.

10.9.05

Interesuje li vas ko i odakle čita vaš blog ?

Mene je interesovalo. Blogger sajtu koji koristim ima lepu listu besplatnih WWW brojača koja se može naći ovde. Ja sam izabrao Statcounter metodom slučajnog izbora. Moram da priznam da sam jako prijatno iznenađen posetom.

Život u inostranstvu

Kada živite u inostranstvu, pitanje koje najčešće dobijate od poznanika i prijatelja kući je “Pa kako je tamo?”. A evo i mojih odgovora, nevezanih za mesto gde trenutno živim.

Srećom nikada loše nisam živeo, te me nije muka naterala da odem u pečalbu. Najviše je to, čini mi se, bila radoznalost. Ali ću ipak kao prvu lepu stvar života u inostranstvu navesti materjalnu stranu. Da se razumemo, nisam se ja strašno obogatio, niti imam neki veliki biznis. Ja sebe smatram pristojno plaćenim Red Hat konsultantom. Ali moram da priznam da je lep osećaj biti lepo plaćen za posao kojim se bavim i koji volim. Do moje pozicije nije bilo jednostavno doći, trebalo je pozavršavati škole, dobiti sertifikate, pročitati mnogo knjiga i puno raditi. Fenomenalno je najzad od toga videti neku vajdu, videti da to vreme ne samo da nije bilo protraćeno, već je bilo krajnje kvalitetno provedeno. Na našu veliku žalost to je ono čega u našoj zemlji nema. Poražavajuće je to što na sve strane imamo nezaposlene inžinjere, lekare, profesore, ekonomiste... I što ih niko ne ceni. Ali odmah ću povući crtu. Jeste lepo imati novac, ali ne mislim da me čini boljom niti srećnijom osobom. Jedino mi je to donelo neke materjalne vrednosti koje mi trenutno prijaju.

Prelepo je putovati, ali da bi ste stvarno upoznali drugu kulturu i zemlju, tu neko vreme treba živeti. Naučiti po koju reč lokalnog jezika, upoznati ljude, jesti njihovu hranu i piti njihova pića. Jednostavno živeti na jedan drugi način. Neverovatno je koliko je svet pun razlika. Nažalost, zbog tih razlika i nerazumavanja često dolazi i do ratova, a još češće do svih drugih konflikata. Sa druge strane, ako želite da nađete lepotu u svemu tome, uvek ćete je naći. Upoznaćete Engleze i videti da nisu baš tako hladni kako smo misli. Upoznaćete Arape i videti da nisu baš svi zli teroristi. Upoznaćete Indijce i Kineze i biće vam jasno zašto ih ima na sve strane po svetu. Postaće vam jasno zašto su Amerikanci debeli. Ješćete sve moguće vrste hrane i naučićete da je teryjaki iz Japana, a ne iz Indije kako sam ja dugo mislio. Postaćete pravi kosmopolita, ukratko.

Jezik. Naučićete jezik. Kako vreme prolazi, sve više shvatam onu našu “Vrediš onoliko koliko jezika znaš”. Naučili i usavršili makar samo i engleski, i to je dovoljno. Ali prava je šteta provesti neko vreme u inostranstvu i ne naučiti lokalni jezik. Moja najveća greška, zbog koje mi je jako žao sada, je bila što za svoje 2 godine na Kipru nisam naučio grčki. No dobro, sve se da ispraviti.

Svet je jako mali, a to će vam tek ovako postati jasno. Prvo, komunikacije su razvijene toliko da ćete sa ljudima koji su vam bitni ostati u kontaktu kao da ste i dalje u komšiluku. E-mail, instant poruke, Skype (ili bilo koji drugi alat za razgovor preko Interneta) će vam dozvoliti da komunicirate sa ljudima i kući i širom sveta bez ikakvih problema. A drugo, bićete fascinirani kako je jednostavno videti se sa svim tim ljudima. Cene avio karata su toliko pristupačne, da je najmanji problem sesti u avion i otići kući ili prijateljima u posetu.

Naučićete kako funkcioniše jedna razvijena zemlja. Valjda i mi (mislim na Srbiju) težimo tome da jednom budemo ekonomski razvijena zemlja, te će jedno takvo znanje biti od ogromne vrednosti kada se budete vratili kući. Da, nameravam da se vratim kući u Srbiju, jer je to jedini dom koji imam i jedino mesto gde se osećam “kao kod kuće”, ali o tom potom. Radićete u jednom sistemu razvijene ekonomije i naučiti koje se vrednosti cene. To znanje učiniće vas kvalitetnim i poželjnim radnikom na bilo kojem mestu na planeti, pa čak i u Srbiji, ma koliko to neverovatno zvučalo. Između Kipra i Dubaija gde sam sada, bio sam u Srbiji i na licu mesta ovu tvrdnju proverio.

A ima li loših strana ? Naravno da ih ima, svaka medalja ima dve strane. Ali su mi ove lepe trenutno mnogo bliže, te one loše ne bih ni spominjao, ne smetaju mi uopšte.

Viza za Dubai

Dosta ljudi me je pitalo kako se dobija viza za ovde, pa ću ponoviti taj deo.

Za UAE se relativno jednostavno dobija viza. Jedan način je da onaj koga posećujete ovde dobije vizu za vas. To je procedura koja traje par dana i košta oko 70 EUR. Drugi način je da dođete kompanijom Emirates, pa oni kao uslugu nude dobijanje vize i to nešto naplaćuju. Do ovde iz Beograda leti direktno JAT, ali zbog cene karte vredi proveriti i Emirates, Al Italia, Austrian i Aeroflot. Letovi umeju da budu prebukirani, naročito JAT, pa se za kartu treba raspitati unapred.

U slučaju da dolazite turistički preko agencije, vizu će naravno urediti agencija.

Postoje dve vrste viza. Jedna je turistička, izdaje se na mesec dana i nikako se ne može produžiti. Ako dolazite na odmor, to je vaš izbor. Ako dolazite da tražite posao, onda ćete verovatno ostati malo duže od mesec dana, tako da onda treba juriti visitor vizu. Njeno izdavanje košta malo više, ali traje 2 meseca i može se produžiti još mesec dana.

Link sa naslova vodi ka zvaničnom sajtu vlade Dubaija koji objašnjava detalje oko viza.

8.9.05

Zvanični demanti

Dobio sam kritiku od Saleta za prethodni post, pa moram da objavim i zvanični demant. Nije mu se najviše svideo Tiemann već, kako on kaže, hipik. U pitanju je Richard Stallman.

Zanimljiv susret

Juče sam imao čast da upoznam Michael Tiemann-a (i još malo o njemu ovde). Tj. ne mogu da kažem baš da smo se upoznali, čovek je došao kod nas u kancelariju, upoznao se sa svima, 10ak minuta kucao mailove i otišao. U svakom slučaju bilo mi je krajnje interesantno da sretnem uživo jedno tako veliko ime open source sveta. A kod mene u firmi je bio zato što je u toku jedan veliki posao, pa ja on predstavljao Red Hat. Trebalo bi da uskoro dođe ponovo i planirano je da tada provedemo malo više vremena sa njim.

Anyway, čovek je samo povrdio priču o ljudima iz Red Hat-a koju sam čuo. Naime, bije ih glas da su jako produktivni i da svaki slobodni sekund rade. Tako i on, došao je sa svojim laptopom (ako vas interesuje, ako sam dobro primetio, ima istu mašinu kao ja, IBM T serije) i posle formalnog upoznavanja sa ljudima u firmi i par kurtoaznih rečenica odmah seo za radni sto, otvorio laptop i počeo da radi.

Btw. sa Saletom sam neki dan gledao film Revolution OS (inače jako dobar dokumentarac o open source-u, toplo preporučujem). Sale je arhitekta i ne zna baš mnogo o svemu. Pošto ga je interesovalo šta je to Linux i open source uopšte, odgledali smo film zajedno. E pa, Tiemann mu se od svih likova u filmu najviše dopao, kao najnormalniji :)

6.9.05

Savet

Naleteo sam pre neki dan na jako zanimljiv tekst (više detalja, kao i original, pročitajte ovde), pa sam sporta radi pokušao da ga prevedem. Evo prevoda:

Dame i gospodo,

Ako mogu da vam dam jedan savet za budućnost, to će biti krema za sunčanje. Dugoročna korist od krema za sunčanje je naučno dokaznana, iako ostatak mog saveta nije ukorenjen ninačemu drugom, do mome iskustvu.

Uživajte u snazi i lepoti mladosti; ali opet; nećete razumeti snagu i lepotu mladosti dok oni ne izblede. Ali verujte mi, za 20 godina gledaćete vaše fotografije, sećati se i govoriti kako je toliko mogućnosti tek sada pred vama i kako ste divno izgledali... Niste tako debeli kako mislite.

Ne brinite se za budućnost, ili brinite, ali znajte da je briga efikasna isto koliko i da jednačinu pokušavate da rešite žvaćući žvaku. Pravi problemi u vašem životu su u stvari stvari koje vam uopšte ne padaju na pamet, stvari koje uopšte ne očekujete u 4 sata popodne jednog lenjog utorka.

Svakoga dana uradite po jednu stvar koja vas plaši.

Pevajte.

Imajte obzira prema ljudskim srcima, nemojte imati nikakvog posla sa ljudima koji nemaju obzira prema vašem.

Koristite konac za zube.

Ne trošite vreme na ljubomoru, nekada ste ispred, nekada iza. Ali trka je duga i na kraju, sami ste sa sobom.

Pamtite komplimente koje dobijate, zaboravljajte uvrede. Ako uspete sa ovime, javite mi kako.

Sačuvajte stara ljubavna pisma, pobacajte stare izvode iz banke.

Protežite se.

Nemojte se osećati loše ako ne znate šta da uradite sa svojim životom. Najinteresantniji ljudi koje znam sa 22 nisu znali šta će sa sobom, neki jako interesantni 40-ogodišnjaci koje znam i dalje ne znaju.

Uzimajte puno kalcijuma.

Budite pažljivi prema svojim kolenima, nedostajaće vam kada se pohabaju.

Možda ćete se oženiti ili udati, možda ne, možda ćete imati decu, možda ne, možda ćete se razvesti u 40, možda ćete slaviti zlatnu svadbu. Šta god da uradite ne budite previše zadovoljni sobom niti previše samokritični, vaše šanse su 50/50 kao i svačije.

Uživajte u vašem telu, koristite ga na svaki mogući način. Ne plašite ga se i šta god drugi ljudi mislili o njemu, to je najbolji instrument koji ćete ikada imati.

Igrajte, čak i ako to radite samo u svojoj dnevnoj sobi.

Pratite putokaze, čak i ako ih ne poslušate.

NE čitajte magazine o lepoti, samo ćete se osećati ružnima.

Upoznajte dobro roditelje. Nikada ne znate kada će zauvek otići.

Budite dobri sa svojom decom, oni su najbolja veza sa vašom prošlošću i najverovatnije ljudi sa kojima ćete biti vezani u budućnosti.

Razumite da prijatelji dolaze i odlaze, ali se treba držati nekoliko najboljih. Potrudite se da vam razdaljine i stil života ne predstavljaju problem, što ste stariji više će vam trebati ljudi koje ste poznavali kad ste bili mladi.

Živite u New York-u jednom, ali se odselite pre nego vas suviše očvrsne. Živite u Severnoj Karolini jednom, ali se odselite pre nego vas suviše omekša.

Putujte.

Prihvatite neke istine, cene će rasti, političari će se švalerisati, ostarićete i kada se to desi fantaziraćete da su nekada cene bile razumne, političari bili pristojni i da su deca poštovala starije.

Poštujte starije.

Ne očekujte da vas iko podržava. Možda imate crni fond, možda imate bogatu ženu, ali nikada ne znate da li ćete možda ostati bez toga.

Ne trošite mnogo vremena na kosu, ili će kada imate 40 izgledati kao da imate 85.

Pažljivo birajte čije ćete savete prihvatati, ali, budite pažljivi sa onima koji vam savete daju. Davanje saveta je oblik nostalgije gde se prošlost vadi iz zaborava, čisti od patine, prepravlja i preuređuje i onda izlaže na način mnogo vredniji nego što zaslužuje.

Ali verujte mi oko kreme za sunčanje.

Slike, drugi deo



Slike, prvi deo



5.9.05

Troškovi života u Dubaiju

Troškovi života u Dubaiju

Još nisam krenuo da živim ovde u pravom smislu te reči. Tek sam ovih dana iznajmio stan i počeo da kupujem nameštaj. Ali evo cena koje sam do sada uspeo da vidim. One će posebno biti interesantne ljudima koji planiraju da dolaze ovde i traže posao. Sve cene su u dirhamima, trenutnu kursnu listu nađite negde na Internetu. Cene su u formatu
najniža-najviša (koliko se obično na to potroši) i odnose se na jednu osobu.

Hrana:
Doručak: 2-50 (5-10)
Ručak i večera: 15-300 (25-50)
Voda 0.5l: 0.5-1
Voda 1.5l: 1.5
Vožnja taksijem: 8-50 (12-20)
Gradski prevoz nisam probao

Smeštaj u hotelu na mesečnom nivou oko 5500, uključuje doručak i ručak. Imajte na umu da je ovo smeštaj u hotelima koji su OK za život, tj. smeštaj dok se ne nađe posao ili stan, ali ništa fancy. U boljim hotelima je teško proći sa manje od 100 US$ za noć.

Stanarine su vrtoglavo porasle. Za dva meseca koliko sam ja ovde se osetio taj porast cene stanova. Jednosoban (znači jedna spavaća soba, plus ostatak stana, to se valjda u našoj socijalističkoj nomenklaturu zove dvosoban jer broje i dnevnu sobu) košta od 40 000 AED nagore. Pristojan stan po mojim kriterijumima košta od 45 000 nagore. To je cena prilično daleko od centra. Stan u nekom boljem delu grada u zgradi sa svim pratećim sadržajima (bazen, teretana, sauna i sl) košta oko 60 000 AED. Cena je izražena na godišnjem nivou. Prilikom iznajmljivanja stana ostavljaju se čekovi za godišnju kiriju i to su obično dva ili tri čeka. Uz to ide trošak od 5% provizije agenciji (osim ako nemate dovoljno vremena pa stan tražite sami. što je u principu moguće ali oduzima mnogo vremena jer treba obilaziti kvartove i u svakoj zgradi pitati) i depozit od nekoliko hiljada dirhama, koji se vraća na kraju. Tako da je za iznajmljivanje stana od 60 000 AED u startu potrebno imati 30 000 za kiriju, 3000 depozit i 3000 za proviziju što izađe na 36000. I potrebno je izdati ček na 30000 za drugu polovinu godine datiran 6 meseci unapred. 36000 je jako mnogo novca i toga su i firme ovde svesne. Tako da mnogo firmi ili već imaju smeštaj za svoje radnike (iznajmljen ili u vlasništvu) ili pomažu zaposlenima pozajmljujući im novac za plaćanje ovih troškova. Stanovi se ovde uglavnom izdaju polunamešteni, što znači da postoji kuhinja, ugradni plakari i bela tehnika. Ostatak treba kupiti. Za detalje oko cene nameštaja najbolje je otići na sajt Ikea-e (www.ikeadubai.com) i tu pogledati katalog koji ima i cene. Naravno, Ikea je jedna od najjeftinijih, pa je i kvalitet adekvatan tome. Doduše, nije nekvalitetna, potrajaće nekoliko godina. Za bolji nameštaj je potrebno odvojiti više novca.

Etisalat je njihov mobilni operater, tako da za troškove telefoniranja treba proveriti njihov WWW sajt. Nisam ga gledao, ali znam da pre-paid kartica za mobilni telefon košta 165 dirhama i uključuje samo 10 dirhama kredita. Dopune se prodaju za 30 dirhama.

Wireless Interneta ima na sve strane, ali nažalost više nije besplatan nigde koliko ja znam. Pre par meseci kada sam došao bio je besplatan što mi se fenomenalno uklopilo. Po celo jutro sam sedeo po kafićima, obilazio oglase, tražio posao i komunicirao sa prijateljima. Lepo je što je Internet svuda brz, pa Skype radi bez problema. Pretpostavljam da i drugi VoIP protokoli dobro rade, ali ih nisam koristio.

U slučaju da vam u stanarinu nisu uključeni struja i voda, treba ih platiti naknadno (što je i logično). Nemam pojma koje su cene po KWh, odnosno kubnom metru, ali znam da ljudi sa kojima se družim plaćaju DEWA-u oko 300 do 600 dirhama. DEWA je skraćenica za Dubai Electricity and Water Authority, preko njih se plaćaju računi, te je to u lokalnom žargonu poznato samo kao DEWA.